|
Imperijalisti.
 Terezija.  Andrej.  Tarik. credits
|
I. Redrum.
Kao da mu je oduzela mogućnost govora, bez ijedne mu je emocije okrenula leđa i mirno za sobom zatvorila vrata, upravo s najvećim oprezom ne ostavljajući nikakav trag iza sebe. Slobodnom je rukom pomela nekoliko krhotina pepela što su promašili pepeljaru i elegantno otpila gutljaj crnog vina. Poravnala je čašu na malenom podmetaču što je ležao paralelno uz rub šanka, dok je istovremeno pušila cigaretu i pazila na pokrete konobarove ruke što su spremale čaše na drške. „Večeras zatvaramo kasno?“ „Pa nije još ponoć“, rekla je pogledavši na sat smješten iznad police s alkoholom. Namrštila se shvativši kako za 15 minuta ipak mora otići u skladište po ključeve i zatvoriti lokal. „Imaš pravo, večeras zatvaramo kasno“, dodala je na kraju i povukla dim cigarete. „Nisam te viđao ovih dana ovdje“, naslonio se na šank i usput prstom upro u bocu martinija što je stajala iza konobara da mu da do znanja kako mu treba natočiti čašu. „Poslovna putovanja?“ Okrenula se prema muškarcu i zauzela gotovo identičnu pozu poput njega, samo vidljivo ženstveniju, držeći u desnoj ruci čašu crnog vina. Tiho se podsmjehnula. „Ah, privatni problemi“, izdahnula je i pričekala da konobar odloži čašu martinija. „Ja plaćam“, nadodala je. „Znaš, preći će mi u naviku to“, podsmjehnuo se i kucnuo o njenu čašu da nazdravi. „Nisam naviknut da me žena časti.“ „A što fali tome? Zar je igdje propisano da je čin čašćenja povjeren samo muškarcima? Navikni se, dragi, da i žene posjeduju novac. Pogledaj samo mene.“ „Zar tako obuzdavaš jadnog Andreja?“ ispustio je sablastan smiješak. Međutim, njeno lice poprimilo je hladnu boju. Mirno je odložila čašu vina na podmetač i uzela cigaretu koja je ostala gorjeti u pepeljari. „Ja ne obuzdavam, ja samo ističem“, rekla je bezizražajno i otpuhnula dim cigarete. „Zar se ne slažeš sa mnom da je davno izblijedjela njegova markantnost?“ „Pokušavaš ga marginalizirati bez razloga, Terezija. Postala si previše opresivna.“ „Nije istina. Uostalom, zar je on uopće tema razgovora?“ hladno je prekinula i ugasila čik cigarete u pepeljaru. „Ako me sjećanje ne vara, pričala si o privatnim problemima“, namignuo joj je i naiskap popio preostali martini što je ostao plivati u kristalno čistoj čaši. „Znaš, uvijek me fasciniralo kako uspiješ držati sve pod špagom ovdje. Čaše su ti besprijekorne.“ „Kao i ja sama“, dodala je. Okrenula se ponovno prema zidu i naborala čelo shvativši kako je lokal odjednom ostao prazan. Kazaljke su već prekoračile brojku 12. „Mislim da je vrijeme da odem po ključeve. Pričekaj me tu.“ Trica je bila mjesto u koje ne bi svaki smrtnik tek tako zakoračio; odisala je profinjenošću, dobrim ukusom i elegancijom. Savršeno odabrana lokacija, profesionalno uređen ambijent, precizno određena doza modernizma i avangarde. Imala je savršeno oružje kojom je privlačila publiku – unutra svatko može biti netko drugi. Terezija je bila ponosna vlasnica iste već 3 godine i dok je s Tarikom izlazila kroz stražnja vrata predviđena samo za djelatnike, razmišljala je o simbiozi u kojoj se našla s lokalom. Postala je slavna preko noći, zajedno s Tricom, iako je Trica već imala dugogodišnju tradiciju postojanja i uglednu reputaciju. „Nije u tvom stilu ići javnim prijevozom doma. Gdje ti je auto?“ prekinuo ju je u mislima. „Iris me je trebala povesti doma, međutim vidim kako ću morati narušiti svoj stil i poslužiti se javnim prijevozom“, namrštila se dok je jednom rukom kopala po torbi u potrazi za mobitelom. „Mora da je došlo do nesporazuma.“ „Terezija, draga, ne razmišljaš“, nasmijao se i zazveckao ključevima svoga auta. „Nisi li valjda toliko budalast da me voziš doma? Pa živiš na drugom kraju grada.“ „I kao da bi mi bio prvi puta da te vozim“, podsmjehnuo se i uputio ju prema najnovijem BMW modelu crne boje koji se tajanstveno presijavao pod prljavim žutim snopovima svjetlosti ulične lampe.. „Znaš, umislit ću si previše, Tarik. Predobar si“, promumljala je dok je vadila mobitel iz torbe i stala tražiti Irisin broj u imeniku. „Vama uvijek na usluzi, madame.“ Teatralno se naklonio i otvorio joj vrata suvozačkog mjesta. „Ah, ne treba, eno Iris blica s farovima“, rekla je sa smiješkom i prstom uprla prema crvenom Chevroletu koji je bio parkiran niže prema kinu. „Svejedno hvala na ponudi“, rekla je i utisnula mu lagani poljubac u obraz. „Usput, pozdravi Silvanu, reci joj da moramo na kavu.“ „U redu, kontaktirat će te već ona. Do viđenja, Terezija.“ |